Deca digitalnog doba

pixabay.com

Često se zapitam da li je prednost ili nedostatak biti dete digitalnog doba. Možda je suvišno razmišljati o tome, jer je digitalno doba tu, kao i deca koja u njemu rastu, ali ne mogu da se ne zapitam i uporedim decu nekada i sada.

Vreme prošlo. 

Sećam se svog prvog susreta sa kompjuterom. Bilo je to neke ’86. godine u petom razredu osnovne na časovima informatike. Tada nije bilo mnogo vlasnika računara, a modeli koji su tad bili u opticaju su Comodore 64 i Spectrum. Tada je počelo uvođenje računara u redovno obrazovanje.

Moja škola je bila jedna od retkih koja je imala računarsku učionicu, „poslednji krik mode - tehnike“ se svodio na stolove sa četiri tastera i lampice na kojima je pisalo A, B, C i D. Sličnu takvu tastaturu i lampice je imao i nastavnik na svom stolu, sa tom razlikom što je on mogao da vidi i odgovore svih nas. Nastavnik bi nam usmeno čitao pitanja ili bi ona bila puštanja na projektoru, a mi smo trebali,  pritiskom na taster, da damo odgovor pod kojim se slovom nalazi tačan odgovor. Nešto poput upitnika zatvorenog tipa.

Tada mi je to bilo dosadno, ali je za to vreme bilo napredno i drugačije od svega onoga što smo radili na drugim predmetima. Ne znam odakle je potekao moj strah, ali sam se užasno plašila tih „sprava“, tačnije, plašila sam se da ću jednim pritiskom na taster sve pokvariti. Moguće da je strah potekao od ljudi koji su nam u to vreme predavali informatiku. To su uglavnom bili nastavnici tehničkog, prepuni strahopoštovanja prema opremi i bez didaktičkih metoda za prenošenje znanja, koje je i njima manjkalo.

Dešavalo se da  moj drug iz razreda, čiji je otac bio informatičar, a majka profesor matematike zna bolje i lakše da uradi zadatak od samog nastavnika. Kada smo počeli da učimo „programiranje“ od koga sam zapamtila samo „go to“ naredbu, moj otpor prema računarima je postao još veći. Nikako nisam shvatala šta se od mene očekuje u zadatku i kako da ga postavim.

Tek kasnije, kada sam odrasla i završila fakultet shvatila sam koliko je pristup naših nastavnika i materija koju su uporno pokušavali da nas nauče bila neprilagođena i mogu slobodno reći beskorisna. Niko nas nije naučio praktičnim stvarima npr. kako da koristim računar, već smo učili da pišemo programe za jednostavne matematičke zadatke koji nam nikada nisu zatrebali.

Za mene je informatika bila suviše apstraktna, ja učim sa razumevanjem, moram da shvatim zašto i kako se odvija određeni proces, a toga u informatici nije bilo mnogo. Iz tog razloga mi je sve to bilo teško, a samim tim i odbojno. Zbog toga sam jako dugo izbegavala rad na računaru.

Prvi mobilni telefon sam dobila 2000. godine i sećam se da je bio Motorola. Stan u koji smo se uselili još uvek nije imao fiksni telefon i bila sam primorana da ga nabavim. Smešno mi je kada sad kažem primorana, jer današnji ljudi ne mogu da žive bez te spravice (ili bar tako misle). A svoj prvi računar kupili smo 2003. godine. Pre toga sam koristila računar na faksu, ali vrlo malo i opet uz mnogo otpora.

U početku sam radila bojažljivo i sa strahopoštovanjem. I dalje sam imala onaj osećaj da ću jednim pritiskom na taster sve izbrisati, ali se on vremenom izgubio. Pošto je u to vreme uveliko postojao Internet i Google to je za mene postao jedan potpuno novi svet, kome sam prišla prepuna oduševljenja.

Sve informacije su mi bile na dohvat ruke, sve one zanimljive destinacije širom zemljske kugle, knjige, istorijski podaci, medicinske i psihološke studije i još mnogo, mnogo toga što me zanima. Ta moja detinja radoznalost i oduševljenje internetom je prisutna i dan danas. :)

Vreme sadašnje. 

Svuda nosim svoj mobilni telefon, kod kuće imamo PC i lap-top računar, tablet i svako od mojih ukućana ima svoj mobilni telefon. Verujem da je u nekim porodicama situacija još impresivnija kada je broj računara i ostalih dodataka u pitanju, ali ja već i sa ovim počinjem polako da gubim glavu. :)

Ono što mi je trenutno bitno jeste da u svom i životu svoje dece izbalansiram vreme provedeno sa i bez računara, mobilnih telefona i ostalih gedžeta. O čemu se naime radi? Današnji klinci nemaju predstavu o životu bez svega toga, nema podele na off-line i on-line, za njih je sve to jedan život. Zbog toga oni često gube predstavu o vremenu provedenom na kompjuteru i dešava se da veći deo svog slobodnog vremena provode na računaru igrajući igrice.

To je razlog zbog kog mislim da decu i računare ne bi trebalo upoznavati pre 3-4 godine. Odlaganje trenutka njihovog susreta neće naškoditi njihovom intelektu, dok višak boravka na računaru može škoditi njihovoj motorici. Pogotovo razvoju fine motorike, koja je opet u vezi sa razvojem govora. Bilo je slučajeva gde su psiholozi na testiranju za upis u prvi razred pronalazili decu koja nisu znala pravilno da uhvate olovku. To se dešava zbog slabije upotrebe palca, kažiprsta i srednjeg prsta, jer pri igranju igrica deca najčešće koriste samo palac ili samo kažiprst.

Previše vremena na računaru u ranom uzrastu utiče i na razvoj gojaznosti zbog manjka kretanja, loše procene dubine, perifernog vida zbog dvodimenzionalnosti slike na ekranu. Kao i otežanog uspostvaljanja psihosocijalnih kontakata sa drugom decom.

Zbog svih nabrojanih razloga računar u život deteta treba uvoditi postepeno i promišljeno. U početku neka to budu bojanke, jednostavne logičke igre, igrice koje uključuju i drugo dete, igrice u kojima učestvuju i druga čula npr. muzičke igrice, igrice u kojima se oponaša neki pokret...

Kasnije, kada dete dođe na uzrast od 5-6 godina uvoditi ga polako u programiranje kroz lakše i njemu prilagođene programe tipa Paint-a koji je vrlo jednostavan program za crtanje. Kroz takav pristup dete će naučiti da računar ne služi samo za igranje gotovih igrica, već da on posle izvesnog vremena može igricu napraviti i sam! Na taj način računar učestvuje u razvoju kreativnosti kod deteta, dok samo igranje igrica ne utiče u toj meri na taj mentalni proces.

Nažalost, današnji pristup računarima u redovnom obrazovanju nije se mnogo promenio. Deca relativno kasno dobijaju informatiku kao izborni predmet, a časove im i dalje predaju nedovoljno stručni nastavnici.

Nedavno je bio u razmatranju predlog o informatici kao obavezanom predmetu. Predlog, na moju i na veliku žalost većine ljudi koje poznajem, nije usvojen... 


Koji su razlozi za to, ne znam? Ali znam da bi to zahtevalo mnogo promena u sistemu obrazovanja
Počevši od zapošljavanja stručnog kadra za taj predmet, pisanje udžbenika i opremanja škola adekvatnom opremom.

Najočigledniji razlog bi bio da naše društvo još uvek nije spremno za ovu promenu. Da li zbog finansija ili smanjene svesti o važnosti ovog segmenta obrazovanja, ali najverovatnije je da će tek deca naše dece uživati u blagodetima digitalnog obrazovanja i potpuno ravnopravno koristiti računare i knjige u školama.

Do tada nam ostaje mogućnost samostalnog učenja uz pomoć tutorijala i upotrebe vanškolskih i alternativnih programa.

Ovaj tekst je urađen u saradnji sa kompanijom Intel.

CONVERSATION

2 komentara:

  1. Super tema.
    S obzirom da jedna mala srpska opština - Šid, za samo jedan narodnjački koncert plati 3 hiljade evra, ne verujem u priče da nema novca za ovako veliki projekat (uvođenje infor.u nastavu kao obavezan predmet). Naravno da je i ovde u pitanju isključivo glupost. Glupost postavljenih, koje je strah da im neko ne preuzme vlast, ukoliko im ponudi ovaj veliki posao. Polazim od svoje male opštine gde garantovano, nema stručnjaka, ali takođe nema ni volje da se ti stručnjaci angažuju sa strane. Strah od pametnijeg za Srbiju trenutno znači "evo ga došao da mi uzme pare". A deca, nažalost čekaju... i kaskaju za vršnjacima razvijenih zemalja.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Deca su mnogo pametnija i snalažljivija od nas i svih tih koji ne žele da ulažu u njih ;) Verujem u mlade i njihovu želju za znanjem :)

      Избриши

Back
to top